Русская эмигрaция

Русская эмигрaция

NA SPOMEN OLGE BARISOVNE BARANOVSKI (EREMINA)

NA SPOMEN OLGE BARISOVNE BARANOVSKI (EREMINA)
(1926-2018)
Teško vrijeme u kojem je rođena Olga Borisovna Baranovski ostavilo je traga na cijeli njezin život. Rođena je 15. lipnja 1926. u gradu Grjazevec, Vologodske županiji, u velikoj obitelji - imala je 6 sestara. Njena majka, Nadežda Artemjevna Glebova, rođena je u obitelji bogatih seljaka, a njezin otac, Boris Vasiljević Jeremin, bio je plemenitog podrijetla. Njezin djed bio je zemljovlasnik, a kasnije se bavio proizvodnjom maslaca. Zbog toga je imao sve - zemlju, pašnjake i goveda. Obitelj Jeremin imala je svoju obiteljsku legendu o podrijetlu njihove prabake, koja je bila rođena u staroj ruskoj plemićkoj obitelji, bila je kći slavnog ruskog generala koji je sudjelovao u ratu 1812. godine. Budući da je prerano ostala bez roditelja, odrastala je u obitelji skrbnika. Dali su za nju dobar miraz. Nakon vjenčanja, prabaka i pradjed započeli su vlastiti posao u proizvodnji mliječnih proizvoda. Obitelj je bila ponosna na svoja poslovna postignuća. Djed Vasilij Andrejević Eremin je bio vjernik, za svaki crkveni blagdan nagrađivao je svoje zaposlenike ukusnom hranom, subotom ih je častio kolačima, organizirao nedjeljne večere s obiljem mesa i pića. Radnici su poštivali Jeremine. Nakon revolucije, kada je Olgin otac bio prisiljen sakriti se zbog straha da mu ne zarobe obitelj, njegovi radnici su spašavali njegov život i pomagali njegovoj ženi koja je samostalno podizala malu djecu. Vlasti su pratile oca do 30-ih godina. Kasnije se naselio na području Leningradske županiji, gdje je živio i radio. Bio je prisiljen živjeti sam. Otac je sudjelovao u obrani Lenjingrada I bio ranjen. Umro je u udaljenosti od svoje obitelji tijekom opsade Lenjingrada. Mjesto njegovog ukopa nije poznato.
Obitelj je ostala živjeti u djedovoj kući u Grjazevce. Kad je obitelj ostala bez zaštite, pojavili su se pljačkaši koji su iz kuće, gdje su živjeli samo djeca i slaba žena, krali namještaj i posuđe, nosili zalihe zimnice, odvodili stoku. Zatim su od te kuće napravili Kuću poljoprivrednika, poslije Kuću pionira, a kasnije top za ovce. Obitelj se preselila kod rodbine na selo, jer je na zemlji bilo lakše proživjeti glad. Koliko se Olga sjećala, u djetinjstvu je uvijek bila gladna. I nije imala ni jednu želju osim jedne - dobro se najesti. Mlađa djeca, uključujući i malu Olgu, radila su kao odrasli: pomagali su u vrtu, nosili vodu u kuću i po vrućini i po zimi, čuvali stoku, skupljalli gljive i šumske plodove. Zahvaljujući sposobnosti njezine majke u održavanju kuće, obitelj nije umrla od gladi. Olga Borisovna sa žaljenjem je podsjećala na to kako su njih, djecu bivšeg bogataša, tukli u školi, ismijavali. Olga je morala rano odrasti i naporno raditi na preživljavanju. Sestra od majke nagovarala je obitelj da se preseli u Lenjingrad, ali obitelj je ostala kod kuće, jer je u selu postojala prilika da ne umru od glade. Olga je bila dobar đak u školi, imala je izvrsne ocjene, razmišljala o produžetku studija, ali došla su ratna vremena kada je sudbina svakoga postala ovisna o ishodu rata.
Prije rata Olga se preselila u Murmansk kod jedne od starijih sestara. Početkom rata vlada je odlučila evakuirati stanovništvo iz Murmanska. Evakuirali su samo žene i djecu. Tako je Olga otišla u Ivanovo-Voznesensku gdje cijelo ljeto kopala rovove. Onda je došla hladnoća i bombardiranje. Iscrpljena i gladna vratila se u Vologdu. Olga Borisovna preživjela je rat na području Vologde, nastavila je studirati ali njezin studij opet je bio prekinut zbog kopanja rovova u blizini Leningrada. Godine 1943. na tom je poslu bila ranjena. Majka nije sprečavala djecu da se trude na tim radovima, u strahu da će se prisjetiti bivšeg života. Nakon oporavka Olga je radila na željeznici kao kondukter. Najstrašnije uspomene iz ratnog doba su brojni vlakovi s leševima iz Lenjingrada, a najsretniji su bili povezani s pobjedom. Ljudi su plakali od sreće i sanjali o novom mirnom životu. No došlo je do oštrog skretanja u njezinoj osobnoj sudbini. Kad je Olga imala sedamnaest godina bila je uhićena zajedno sa skupinom školskih prijatelja. Na poslu su upoznali nekoliko špekulanata koji su im predložili zabranjene aktivnosti, koje bi bile plaćene hranom, uhvaćeni su i osuđeni. Svi su dobilipo 5 godina zatvora u logoru. Nije teško pogoditi da su mladi ljudi to učinili zbog toga što su bili stalno gladni. Godine 1949. Olga je puštena iz logora ali njezini rođaci nisu je prihvatili, svi su se bojale za svoje obitelji. Bivšim zatvorenicima bilo je zabranjeno živjeti sa obitelji. Olga se vratila majci i čekala vijesti od Julijusa Baranovski - lijepog i dobro obrazovanog čovjeka, inženjera šumarske industrije koji je bio zadužen za sječu drveća u logoru. Kad je stiglo dugo očekivano pismo od Julijusa saznala je da je umjesto puštanja na slobodu Julius dobio doživotnu kaznu. Napisao je da će ako bude spremna podijeliti svoj život s njim i postati njegova žena a zatim će zajedno otići živjeti u Sibir. Olga se složila, nije se bojala Sibira jer iza njezinih leđa bilo je pet godina logora.
Najgore uspomene za Olgu Borisovnu bile su uspomene na logor. Pretrpljena patnja ostavila je dubok trag u njezinoj duši. To su bili uspomene na bol, ljutnju, mučenje i vječni strah, koji je do posljednjih dana njezina života terao nju da se noću probudi uz krik - užasi logorskog života proživljavala je u snu. Radila je u preradi drva, gdje je posao bio težak, a hrana je bila loša, gdje se morala boriti s bolesti, hladnoćom i glađu. Ako se jedan od zatvorenika razbolio to je bio izravan put prema smrti. Svako jutro u zoru mrtve su odvozili iz logora. Samo konji su tugovali za njima prevozeći ljude koji su se brinuli za njih i pomagali u njihovom teškom poslu. Olga se iskreno divila odanosti tih životinja, u kojima je bilo više ljudskosti nego u ljudima. U logorima su bili i pravi zatvorjenici koji su se ponašali arogantno prema drugima - mogli su otimati hranu, uzimali su pošiljke koje zatvorenici dobivali od kuće, tukli su i ismjijavali slabije. Nitko se nije osudio njima suprostaviti. Neki nisu mogli podnijeti takvo ponašanje i bili prinuđeni preći na njihovu stranu i sami postati takvi. U ovom je paklu bilo potrebno preživjeti i ostati čovjek.
Olga Borisovna slijedila je svog supruga u sibirskim logorima, gdje je radio u teškim uvjetima, olakšavala mu je život, bila mu je ženom i saveznikom. Godine 1952. u Sibiru je rodila ljubljenom suprugu kćer Nadeždu.
Nakon posjeta jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita Sovjetskom Savezu 1956. godine, mnogi Jugoslaveni dobivaju priliku vratiti se u svoju domovinu. Međutim, sovjetske vlasti pokušale su zadržati Julijusa Baranovski u zemlji jer je bio vrlo stručan u svom poslu. Obitelj je bila prisilno podijeljena - Julius je otišao s kćerkom Nadjom u Beograd, a Olga je bila prisiljena potpisati odricanje od djeteta. Samo u tom slučaju njezin muž i kći mogli su napustiti SSSR bez ikakve smetnji. Ruske vlasti su ju zatim optužile da je dopustila djetetu da ide u revizionističku Jugoslaviju i zaprijetila joj suđenjem. Bila je to prava obiteljska drama. Obitelj se ponovno ujedinila tek 1958., kada je Julius Baranovski došao do predsjednika Tita. Tek tada priča o obitelji Baranovski postala je poznata Nikiti Sergejeviću Hruščevu, glavnom tajniku Centralnog odbora komunističke partije koji je naredio da Olga bude puštena iz SSSR-a.
U Jugoslaviji je Olga Borisovna podupirala supruga koji je radio kao najviši republikanski inspektor hrvatske šumarske industrije. Nakon umirovljenja počeo je pisati i voditi društvene aktivnosti. Julius Baranovski ozbiljno je ugrozio svoje zdravlje tijekom 23 godina koje je proveo u Stalinovim logorima i zatvorima. Olga se bavila pedagoškim radom - podučavala je ruski jezik i književnost u 15. matematičkoj gimnaziji u Zagrebu. Učenici su voljeli svoju lijepu rusku učiteljicu, divili su se joj kao učiteljici i osobi. Djecu je privlačila prema ruskom jeziku i ruskoj književnosti, otkrivajući im djela Puškinja, Čehova, Tolstoja i drugih velikih ruskih pisaca i pjesnika.
Olga Borisovna proživjela je dug život. Noje se slomila, nije postala ogorčena i zadržala je veliku ljubav prema domovini. Bila je vedra osoba i prava ruska žena.

Nina Mikšić i obitelj Genrihsen

Nina Mikšić, majka poznatog hrvatskog gospodarstvenika i političara Borisa Mikšića, potječe iz obitelji Genrihsen koja je iz Švedske doselila u carsku Rusiju u Kijev u 19. stoljeću. Pradjed Nine Mikšić, Gustav Henrihsen, rusizirao je svoje prezime u Genrihsen te je od doseljavanja prihvatio Rusko Carstvo, kao svoju domovinu, pa su se on i njegova obitelj osjećali u potpunosti Rusima i tako su odgajali svoju djecu. Vladimir Genrihsen, djed Nine Mikšić, bio je upravitelj grofovskog imanja Kavaliha. Gustav je imao još tri sina te jednu kćer. Svi Gustavovi sinovi bili su vrsni matematičari i inženjeri te su obnašali važne funkcije u carskoj Rusiji. Djed Vladimir Genrihsen imao je troje djece - dva sina i kćer: Nikolaj je ranjen na frontu i umro je 1919., Nina (teta Nine Mikšić) i Sergeja, Ninina oca. Sergej je rođen na obiteljskom imanju Kavaliha u blizini Kijeva 1899. godine. Ninina majka Aleksandra rođena je 1901. godine u Sankt Peterburgu u poznatoj obitelji von Radecki. Svoje obrazovanje Aleksandra je završila u Smolnom institutu u kojem se odškolovalo nekoliko tisuća izvrsno odgojenih plemkinja. Sergej je već u ranoj mladosti bio na fronti kao časnik, a tri godine nakon Oktobarske revolucije (1920.), bio je prisiljen napustiti Rusiju te se povlačio s ruskom carskom Bijelom gardom. I njegova sestra Nina, koja je bila medicinska sestra, te majka Evgenija bile su u zbjegu sa civilnim stanovništvom, dok je djed Vladimir ostao u Rusiji. Tako su razorene i mnoge druge obitelji. Nakon povlačenja preko Krima i Carigrada Ninin otac Sergej, baka Evgenija i teta Nina došli su u Kraljevinu SHS. Sergej je bio kao carski časnik prekomandiran u Sloveniju. Ninina majka Aleksandra bila je evakuirana zajedno sa Smolnim institutom u Novočerkask, a potom u Novi Bečej u Banat da bi kasnije stigla do Zagreba gdje se upoznala sa Nininim ocem Sergejom. Sergej je Aleksandru upoznao u pravoslavnoj crkvi u Preobraženskoj ulici u Zagrebu, a ondje se nakon putešestvije kroz Europu slučajno našao i sa sestrom Ninom. Aleksandra je kao visoko obrazovana plemkinja u Zagrebu bila smještena kod jedne obitelji na Tuškancu gdje je podučavala njihovu djecu glasovir. Nakon vjenčanja Aleksandra i Sergej su otputovali u Sloveniju gdje je Sergej službovao na jugoslavensko-austrijskoj granici u Gederovcima u Prekomurju gdje se 1923. godine rodila i Nina Mikšić. Nakon Sergejeva službovanja u Gederovcima obitelj se seli u Delnice i ondje se pridružuju očevoj sestri Nini i njezinu suprugu. Iz Delnica čitava obitelj odlazi u Karlovac gdje se Genrihseni trajno naseljavaju. Sergej se u Karlovcu zapošljava kao trgovački putnik i bavi se prodajom knjiga kao zastupnik Nakladne knjižare Minerva i drugih nakladnika. Majka je radila kao nastavnica francuskog u Cerkelu Francaise te je davala instrukcije iz njemačkog i ruskog jezika, a uz to je svirala i u muzičkom bendu kao klaviristica. Sergej je, prema pisanju Nine Mikšić, bio vrlo pobožan čovjek koji je držao do svih vjerskih blagdana. Nina i njezina obitelj stanovali su u blizini karlovačkog kolodvora. Čitava je obitelj bila vrlo vezana za rusku koloniju u Karlovcu na čijem se čelu nalazio Fjodor Fadjejev. Nina je u Karlovcu završila gimnaziju te je u gradu na četiri rijeke upoznala i budućeg supruga Stjepana Mikšića. Ninin otac Sergej pristupio je 1943. godine Ruskom obrambenom korpusu u sklopu njemačkih jedinica i otišao na frontu. To ga je po završetku rata koštalo života tako da je u srpnju 1945. strijeljan s još četvoricom ruskih emigranata kao narodni neprijatelj. Nina se 25. travnja 1946. vjenčala sa Stjepanom Mikšićem te se preselila u Zagreb, na Trešnjevku. Godine 1948. Nina i Stjepan su dobili sina Borisa. Ninu je posebno teško pogodio odlazak majke i sestre Olje iz Jugoslavije u Brazil 1950. godine. Otišle su budući da nisu željele primiti jugoslavensko državljanstvo. Nina se nakon toga zaposlila u školi te se brinula o odgoju sina Borisa. Boris je diplomirao 1973. na Fakultetu strojarstva i brodogradnje te je nakon toga otišao u Sjedinjene američke države gdje je izgradio vrhunsku karijeru znanstvenika i poslovnog čovjeka. 1995. imenovan je počasnim generalnim konzulom Republike Hrvatske u Sjedinjenim američkim državama. Boris se dva puta kandidirao na izborima za predsjednika Republike Hrvatske 2005. i 2009. godine, ali oba puta neuspješno. Danas Nina Mikšić živi u Zagrebu te je objavila zanimljivu autobiografsku knjigu Moja životna priča.

RUSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U CRIKVENICI I RUSKA ZAJEDNICA U CRIKVENICI

Ruska zajednica u Crikvenici bila je jedna od najvećih ruskih zajednica na području sjevernog Jadrana početkom dvadesetog stoljeća. O značaju ruske crikveničke zajednice svjedoči i danas sačuvani pravoslavni hram Svetoga Nikolaja koji se nalazi na ulazu u Crikvenicu iz smjera Rijeke iznad hotela Palace zaštićen visokim stablima.

U zagrebačkoj Gradskoj vijećnici skup o ruskim revolucijama 1917.

"Gledišta suvremene ruske historiografije o revolucijama 1917." naziv je znanstvenog skupa održanog u četvrtak u zagrebačkoj Gradskoj vijećnici u organizaciji Vernisaža – udruge za predstavljanje kulturne baštine ruskog govornog područja - na kojem su svoja zanimljive poglede o toj intrigantnoj i zanemarenoj temi iznijeli brojni ugledni znanstvenici. Autor koncepta je mr. sc. Andrej Čebotarev, koji je radio u Hrvatskom državnom arhivu i Hrvatskom institutu za povijest i objavio je više od 50 znanstvenih i stručnih radova.
U fokusu ovog skupa bile su Februarska i Oktobarska revolucija, čija se 100. obljetnica obilježava diljem svijeta, a kod nas prilično stidljivo, iako su oktobarska zbivanja imala itekakvog utjecaja na našu noviju povijest. Na skupu su sudjelovali Zdravko Mršić, bivši ministar vanjskih poslova u prvoj i drugoj hrvatskoj vladi, prof. dr.Branko Caratan s Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld, mr. Vedran Muić, arhivist iz Hrvatskog državnog arhiva, dr. Zdravka Zlodi iz Hrvatskog instituta za povijest, prof. Marijan Lipovac, povjesničar i predsjednik Hrvatsko-češkog društva, a uključio se i Karino Hromin Sturm. Skup je moderirao novinar Željko Valentić.
Caratan je govorio o povijesnom značaju Oktobarske revolucije, istaknuvši kako je ona utjecala na politiku ljevice i razvoj socijalne države u Europi. Upozorio i kako Hrvatska zanemaruje odnose s Rusijom, što je loše. Muić je iznio svoje spoznaje o ruskoj, tzv. bijeloj emigraciji u Hrvatskoj poslije Prvog svjetskog rata, uz opasku da je odnos prema toj emigraciji bio "između otvorenog nepovjerenja i opreznog prihvaćanja". Zlodi je govorila o povijesnoj ulozi dinastije Romanovih tijekom njihove vladavine i kontroverzama koje se danas pojavljuju o njima. Lipovac koji je velik poznavatelj rada Tomaža Masaryka, izložio je svoj referat o kritičkom odnosu prvog češkog predsjednika prema boljševizmu. Mršić je govorio o Rusiji u između Februarske i Oktobarske revolucije, ističući kako su boljševici u stvari bili velikorusi, a menjševici internacionalisti. Čebotarev je opsežno izlagao o nekim manje poznatim činjenicama iz predrevolucionarne Rusije i o različitim historiografskim pristupima revolucionarnim razdobljima. Hrom je govorio o utjecaju svjetskog kapitala na sva svjetska kretanja, stvaranja revolucija, ratova.
Pokrovitelj ovog znanstvenog skupa bili su zagrebačka Gradska skupština, predstavništvo Rosstrudničestva pri Veleposlanstvu Ruske Federacije u Hrvatskoj, te hrvatski časopis na ruskom jeziku Adriatic news.

Znanstveni i izumiteljski rad Tatjane Puškadija-Rybkin

Tatyana Puškadija-Ribkin rođena je u ruskoj obitelji, u Zagrebu, 23. siječnja 1929. Otac Vitalij Romer-Ribkin (1897-1973) radio je kao inženjer strojarstva, a osim toga bio je profesor na tehničkoj srednjoj školi, a njezina majka, Ekaterina, djevojačko prezime Murza (1901-1995) bila je liječnica. Godine 1947. Tatjana Ribkin je završila srednju školu u Banja Luci (sada Bosna i Hercegovina), a 1953. kemijsko-tehnološki smjer Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
11. studenog 1954. počela je raditi u Hrvatskom državnom arhivu i radila je u njemu cijelo svoje profesionalno doba. Arhivski posao zahtijeva ne samo povjesničare i specijaliste humanitarnih znanosti, već i kemičare, koji su u stanju obnoviti i sačuvati dokumente. Papiri su krhki i tijekom vremena, često se raspadaju, tinta se suši, a tekst postaje nečitljiv. Tatyana Puškadija-Ribkin upoznala se s praksom zaštite dokumenata u mnogim europskim zemljama, a zajedno sa svojim ocem i N. Pavlovićem- Nikolajem Nikolajevićem Pavlovićem (1896-1966) (ruski - rođen u gradu Jejsk)1955. izmislila i napravila jedan poseban uređaj - impregnatom.
Tatyana Puškadija Ribkin radila je kao direktor Središnjeg laboratorija za konzervaciju i restauraciju Hrvatskog državnog arhiva, obnavljala pogođene nevremenom knjige potopljene u firentinskoj knjižnici, vodila je tečajeve i podučavala mlade arhiviste tehničkoj zaštiti arhivskog gradiva. Napisala je više od sedamdeset znanstvenih radova, članaka i izvješća na tu temu, kao i na teme tiskanja knjiga, uvezivanja umjetničkih i starih knjiga.
Posebno priznanje je dobila za svoju knjigu, objavljenu 2006. godine na hrvatskom jeziku - „Emigranti iz Rusije u znanstvenom i kulturnom životu Zagreba”, a godinu dana kasnije njezina knjiga bila je prevedena na ruski jezik. Ova knjiga je svojevrsna enciklopedija o ruskim ljudima u gradu Zagrebu. Nijedan znanstvenik od tri četvrtine stoljeća ruske prisutnosti u Zagrebu nije pripremio sličan rad na temu ruske emigracije. U knjizi se govori o više od dvije tisuće ljudi, a za tisuću od njih, koji su pokopani na grobljima u Zagrebu, točno se zna njihov datum i mjesto rođenja i smrti, kao i mjesta njihovih grobova.

RIJEČ-DVIJE O RUSKOJ EMIGRACIJI U HRVATSKOJ

Ruska emigracija u Hrvatskoj imala je svoje zlatno doba od 1921. do 1941. godine, kada je u Hrvatsku stiglo ili je posjetilo u prolazu više od deset tisuća ljudi. Oni su sami sebe najčešće nazivali izbjeglicama ili prognanicama, jer riječ emigrant označava osobu s prebivalištem, a ruski ljudi koji su došli u stranu zemlju i željeli brzi povratak u domovinu a nitko od njih nije mogao ni pomisliti da ostane ovdje zauvijek i nikada više ne vidi Rusiju.
U svezi s time, treba se prisjetiti poznatog znanstvenika Pitirima Sorokina. Nakon više od četrdeset godina boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je dobio počasni nadimak „otac američke sociologije”, on je nazvao svoju autobiografsku knjigu „A long journey“ (dugi put). drugim riječima, sva njegova znanstvena aktivnost u toj zemlji je dugi put. Srce njegovo ostalo je u Rusiji. Takvi su bili običaji i mentalitet većine ruskih građana koji su nakon građanskog rata napustili svoju domovinu.
Prvi val ruske emigracije počeo je pristizati u Hrvatsku djelomično od 1919., a najviše od kraja 1920. godine i cijelu 1921. Glavni dio evakuiran je u studenom 1920. iz Sevastopola, Jalte, Kerča i Feodosije. Oko 150.000 ljudi Bijele armije generala Vrangela, mornara i građani isplovili su na više od 120 brodova (osim ratnih brodova Crnomorske Flote u mornarici su bili putnički i trgovački brodovi, teglenice, pa čak i nekoliko ledolomaca i plivajući svjetionik). Od tih 150.000 izbjeglica, oko jedne trećine stiglo je u Jugoslaviju, a od pedeset tisuća ili točnije, prema nekim izvorima 44.000, jedna trećina na teritorij sadašnjih hrvatskih granica. Tako je u Hrvatskoj bilo više od deset tisuća Rusa, ali je njihov broj u određenom vremenu smanjen zbog preseljenja u druge zemlje. Najbrojnija kolonija Rusa u Hrvatskoj je bila u glavnom gradu Zagrebu. Ona je brojila 1926. godine 2137 osoba, 1931. godine 1350osoba, otprilike isti broj prije početka Drugog svjetskog rata, a 1948. Godine samo 1.070 osoba.
Od tih tisuća i pol Rusa samo jedan grad Zagreb imao je više od dvadeset sveučilišnih profesora, deseci su radili u Zagrebu, a na stotine diljem Hrvatske, to su bili nastavnici u osnovnim i srednjim školama, predavači na fakzultetima, liječnici i inženjeri, te umjetnici. Bilo je svjetski priznatih znanstvenika. Već smo o tome pisali u zadnjem broju našeg časopisa, a biti če i u narednom.
Hrvatska je slavenska zemlja, hrvatski jezik je sličan ruskom što je značajno olakšalo i ubrzalo prilagodbu emigranata. Ova dva naroda su i po mentalitetu sličan. Hrvati su veliki patrioti. U povijesti Hrvatska je stoljećima bila pod vladavinom moćnijih susjednih država. Kod jednog dijela hrvatskih domoljuba, koji su željeli neovisnosti u 19. stoljeću stvorila se ideja o povezanosti slavenskih naroda. Neki su čak očekivali političku podršku i pomoć od Rusiji u oslobađanju od vlasti Austro-Ugarskog carstva. Čak i oni Hrvati koji od 1914. do 1918. služili u austrougarskoj vojsci protiv Rusije i završili u ruskom zarobljeništvu, ostavili su dobrom sječanju uspomene iz Rusiji. Rusi su dobro postupali sa zarobljenicama, shvaćajući da oni nisu svojom voljom ratovali na strani neprijatelja. Stoga je značajan dio hrvatskog naroda, osobito inteligencije, dobro primio ruske emigrante, sa simpatijama, a ponekad i s pokroviteljstvom.
Uz sve to, život nije bio lagan. Preživjeti strahote građanskog rata, izgubiti svoju domovinu i svu imovinu, doći u stranu zemlju ne znajući jezik (a treba živjeti i raditi!) to bi se moglo objasniti jednom reći - stres . A ruska riječ istog korijena „potrjasenije“ označava - šok - nije manje intenzivna. Uz sve te strahote, trebalo je održati dobro raspoloženje duha i odgajati djecu, koja nikad nisu vidjela Rusiju, u pošoivanju i ljubavi prema dalekoj, izgubljenoj i predivnoj zemlji.

Izložba „Ruska emigracija u kontekstu hrvatske znanosti i kulture“

U Hrvatskom državnom arhivu, Marulićev trg 21 u Zagrebu mogla se razgledati od 21.lipnja do 7 srpnja 2017. Izložbu je pripremila Udruga za predstavljanje kulturne baštine ruskog govornog područja VERNISAŽ, idejni začetnik ove izložbe je Predsjednica udruge gđa Nadežda Baranovski čiji su preci izravno pogođeni nesretnim događajima toga vremena. Autor izložbe je prof Mirjana Ilić, a recenzent gđa Magdalena Medarić-Kovačić.
Društvena previranja koja su zadesila Rusiju početkom 19 stoljeća i koja su naposljetku rezultirala Oktobarskom revolucijom – državnim prevratom i korjenitim revolucionarnim društvenim i političkim promjenama, dovela su do građanskog rata koji je trajao od 1918 do 1922., koji je odnio mnoge živote (preko 5 milijuna poginulih) i doveo do egzodusa oko 2 milijuna stanovnika nekadašnjeg Ruskog carstva. Izbjegli pred boljševicima i Crvenom armijom, njih oko 40 tisuća, novi dom je našlo na području tadašnje Kraljevine SHS. Većina emigranata bili su visoko obrazovani ljudi – znanstvenici, inženjeri, profesori, arhitekti, slikari, pisci, glazbenici i pripadnici aristokracije – jednom riječju, društvena elita. Ti ljudi su svojim radom u novoj domovini na razne načine doprinijeli u razvoju znanosti i kulture.
Od dolaska ruskih emigranata u ova područja proteklo je skoro cijelo stoljeće, a ovo je prva izložba takve vrste. Posvećena je ruskim, najpoznatijim emigrantima – znanstvenicima i osobama iz kulturnog života. Nije bilo lako odabrati, mnogi emigranti su bili zaslužni, ali nisu svi stali u format izložbe. Ovom prigodom navesti ćemo imena emigranata koji su obuhvaćeni izložbom:
Abakumov Nikolaj Pavlovič - sveučilišni profesor. Utemeljio položajnu astronomiju na Tehničkom, odnosno Geodetskom fakultetu u Zagrebu. Istraživao je u području više geodezije i astronomije i inicirao izgradnju astronomskoga paviljona u Maksimiru.
Andrejev Vasilij - sveučilišni profesor i dekan na Građevinskom fakultetu u Zagrebu. Autor brojnih stručnih knjiga i sveučilišnih udžbenika. Vodio je izgradnju mnogih značajnih industrijskih postrojenja i tvornica: „Đuro Đaković“, Slavonski Brod, Tvornicu papira, Zagreb, OKI Zagreb.
Apsen Boris - prvi doktor geodetskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, profesor matematike i autor desetina zbirki zadataka iz matematike koje dugi niz godina koriste naraštaji studenata. Njegov Repetitorij više matematike imao je 12 izdanja.
Baranov Nikolaj Iljič - entomolog, znanstveni suradnik Zavoda za parazitologiju Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Jedan od najistaknutijih svjetskih stručnjaka za dvokrilce (Diptera),otkrio i opisao 250 novih vrsta
Gaži-Baskova Valentina - botaničarka, profesorica na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dala vrijedan prinos poznavanju hrvatske flore i vegetacije, osobito travnjaka naših krških polja, i kartiranju vegetacije Hrvatske.
Cerkovnikov Eugen - kemičar, profesor na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu i Medicinskom fakultetu u Rijeci i utemeljitelj Zavoda za organsku kemiju i biokemiju. Istraživao metode zaštite od ionizirajućeg zračenja.
Černozubov Niktopolion - epidemiolog, voditelj epidemiološkog odsjeka u Higijenskom zavodu sa Školom narodnog zdravlja u Zagrebu. Jedan od organizatora protuepidemiološke službe i Centra za identifikaciju i proučavanje salmonele.
Plotnikov Ivan - kemičar. Na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu osnovao Zavod za fiziku i fizikalnu kemiju i bio prvi profesor. Bavio se fotofizikom (među pionirima u tom području) i fotokemijom, te proučavao pojave vezane uz ultraljubičasto zračenje. Istaknuo se kao popularizator znanosti, pisac i predavač.
Saltykow Sergej Nikolajevič - patolog. Na Medicinskom fakultetu u Zagrebu osnovao Zavod za opću patologiju i patološku anatomiju, kojemu je bio predstojnik (1922–52). Bio je redoviti profesor zagrebačkoga Medicinskoga fakulteta i autor brojnih znanstvenih djela iz područja medicinske patologije.
Dumengjić – Nepenina Zoja Petrovna - prva žena diplomirani arhitekt Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Projektirala uglavnom bolnice, zdravstvene i školske ustanove: Škola sestara pomoćnica u Mlinarskoj ulici u Zagrebu, opće bolnice u Splitu i Ogulinu, domove zdravlja u Zagrebu, te Srednju medicinsku školu u Karlovcu.
Tagatz Sergije - filmski snimatelj i animator, začetnik hrvatske animacije (1922–23. realizirao je četiri animirana reklamna filma). Bio je jedan od prvih hrvatskih profesionalnih filmskih snimatelja.
Vereščagin Aleksandar Aleksandrovič - redatelj, glumac i pedagog. Radio je kao redatelj u kazalištima većeg broja gradova u Jugoslaviji. Osim u filmskoj, predavao je i u dramskoj glumačkoj školi u Zagrebu. Redatelj je i glumac u prvom nijemom filmu snimljenom u Hrvatskoj 1922.g. („Strast za pustolovinom“).
Gerasimov Aleksandar - filmski snimatelj, konstruktor i fotograf. Glavninu njegova opusa čine putopisni i etnografski dokumentarni filmovi. Godine 1932. konstruirao je tonsku kameru kojom su snimljeni prvi hrvatski zvučni dokumentarni filmovi.
Skrygin Georgij Vladimirovič (Žorž) - profesionalni baletan, snimatelj i redatelj. Član Fotokluba Zagreb od 1935. godine, od kada počinje njegova sjajna izlagačka karijera, kada u vrlo kratkom roku postiže brojna priznanja. Jedan je od najvažnijih izlagača iz predratne Zagrebačke škole. Bio je snimatelj prvih jugoslavenskih igranih filmova.
Golovčenko Sergej Mironovič - karikaturist i stripocrtač. Svoje radove potpisivao je pseudonimom S. Mironovič. Osim karikatura koje mu objavljuju i strani listovi, pisao je i ilustrirao novele u časopisima Novosti, Riječ, Peckalo, Kulisa, Oko.
Froman Margarita Petrovna - balerina, koreografkinja, pedagoginja i redateljica. Godine 1921. postaje ravnateljica baletnog ansambla HNK i prva balerina. Postavila je temelje zagrebačkomu Baletu, uspješno se bavila koreografijom i režijom, a zaslužna je i za stvaranje nacionalnoga baletnog izraza. Bila je i uspješna redateljica tridesetak opera, među kojima i praizvedbe Gotovčeva Ere s onoga svijeta 1935. u kojemu je postavila i poznato Kolo.
Froman Pavel - brat balerine Margarite Froman, od 1921. godine do svoje smrti bio je stalni scenograf i umjetnički redatelj u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Antipov Vasilij Petrovič- slikar, živio i radio u Muzeju Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu. Povodom 120. godišnjice njegova rođenja u Muzeju je osnovana Zbirka Vasilija Petroviča Antipova.
Hanzen Aleksej Vasiljevič - slikar i grafičar. Uživao je veliki ugled i njegove slike su otkupljene i za fond muzeja Louvre. Poglavito je slikao marine u ulju i akvarelu, naglašavajući svjetlo, atmosferu i dramatičnost mora. Samostalno je izlagao u Sankt Peterburgu i Zagrebu, Osijeku, Dubrovniku, Beogradu, Subotici, Buenos Airesu, Ljubljani, te na izložbama Jadranske straže u Splitu i Zagrebu. Njegove su slike otkupljene i za praške Hradčane.
Aleksander-Kunjina Irina - književnica i prevoditeljica. Pisala je na ruskome, engleskome, francuskome i hrvatskom jeziku, prevodila s ruskoga. Među prvima upozorila je na značenje likovne skupine Zemlja. Lik Irine Aleksander ušao je u hrvatsku književnost kroz djela mnogih književnika, njenih suvremenika.

Izložbu je otvorila predsjednik udruge i idejni začetnik gđa Nadežda Baranovski, Veleposlanik RF u RH Njegova ekselencija Anvar Sarvarovič Azimov i ugledni povjesničar gospodin Andrej Borisović Čebotarev. Otvorenju su prisustvovali počasni gosti: bivši predsjednik Republike Hrvatske, gosp. Stjepan Mesić, bivši veleposlanik Republike Hrvatske u RF gosp. Božo Kovačević, izaslanik Gradonačelnika grada Zagreba gosp. Veljko Mihalić, predstavnici Ministarstva kulture, Ministarstva znanosti i obrazovanja, hrvatska inteligencija, povjesničari, mediji i nasljednici ruskih emigranata.
Predstavljen je i prekrasni katalog izložbe „Ruska emigracija u kontekstu hrvatske znanosti i kulture“ /posvećen ruskim emigrantima u periodu među dva rata/ (24 stranice), uvodna riječ gđa Magdalena Medarić-Kovačić, a završna riječ autora profesorice Mirjane Ilić. U Katalogu su predstavljene osobe koljima je posvećena izložba, slike života ruske emigracije i popis iz 56 knjiga, članaka, zbirki – izvora podataka pomoću koji izložba je bila sastavljena. Na naslovnici – scenografska skica kazališne scene.
Hrvatska državna televizija emitirala je prilog o izložbi na prvom kanalu HTV-a u emisiji „Prizma“, u dijelu, koji je bio posvećen nacionalnim manjinama, a repriza je bila pokazana dva puta. Na internetskim stranicama agencija HINA objavila članak „Sto godina ruske emigracije u Hrvatskoj“ (vidi http:77magazin.hrt.hr73934297sto-godina-ruske-emigracije-u-hrvatskoj), a tjednik „Zagrebački list“ objavio članak sa slikama „Izložba u HDA: ruski emigranti u razvoju Hrvatske“ (br. 14, od 23.06.2017. str. 62.-63).

Ovom prilikom zahvaljujemo Veleposlanstvu Ruske Federaciji u Republike Hrvatskoj, našim sponzorima Lukoil d.o.o., Sberbanci d.d.. tvrtci Rijekatank d.o.o., Gradu Zagrebu i svima ostalima koji su sudjelovali u pripremi ovog velikom pothvata. Ujedno veliko hvala i g Bodrenu koji je svojim izvrsnim ledenim vinom osvježio uzvanike na otvorenju izložbe. Izražavamo našu duboku zahvalnost gospodinu Dinku Čuturi, ravnatelju Hrvatskog državnog arhiva, za arhivske materijale i izložbeni prostor u prekrasnoj zgradi arhiva, remek-djelu iz secesijskog razdoblja iz 1913.godine.

Foto: Hrvatski držani arhiv

Ruska emigracija u hrvatskoj znanosti i kulturi

Iako se o pripadnicima ruske emigracije u Hrvatskoj, koji su nakon Oktobarske revolucije potražili svoje privremeno ili stalno utočište u Hrvatskoj, tada u sklopu Kraljevine SHS, već pisalo, šira javnost, a pogotovo ona mlađih naraštaja, o tom dijelu populacije zna malo ili gotovo ništa.
Društvena previranja koja su zadesila Rusiju početkom 19. stoljeća i koja su naposljetku rezultirala Oktobarskom revolucijom – državnim prevratom i korjenitim, revolucionarnim društvenim i političkim promjenama, dovela su do građanskog rata koji je trajao od 1918. do 1922. godine, koji je odnio mnogobrojne živote (preko 5 milijuna poginulih) i doveo do egzodusa oko 2 milijuna stanovnika nekadašnjeg Ruskog carstva.
Izbjegli pred boljševicima i Crvenom armijom, ruski su emigranti potražili svoje utočište i novi dom u gotovo svim krajevima Svijeta, a dio njih, oko 40.000 ljudi, prihvatila je tadašnja Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako je na području Kraljevine SHS već bilo par tisuća ruskih ratnih zarobljenika, većina izbjeglica počela je pristizati 1919. godine, uglavnom preko luka Boke Kotorske, Dubrovnika, Splita i Bakra. Raseljeni su po cijelom teritoriju tadašnje Kraljevine, pa tako i u Hrvatskoj.
Ti se ljudi nisu mogli svrstati u ekonomsku emigraciju, niti su u Hrvatsku došli „trbuhom za kruhom“, već su iz Rusije izbjegli prvenstveno zbog političkih razloga, zato jer nisu htjeli živjeti u sovjetskoj Rusiji. Neki su prošli kroz Hrvatsku na putu prema daljnjim odredištima, a oni koji su se zadržali osnovali su svoje udruge, škole i organizacije, mnogi još vjerujući da će se ubrzo vratiti u svoju domovinu, nakon sloma revolucije…
Većina emigranata bili su obrazovani ili visoko obrazovani ljudi - znanstvenici, inženjeri, profesori, arhitekti, slikari, pisci, glazbenici i pripadnici aristokracije – jednom riječju, društvena elita. Bilo je među njima i vojnika i časnika, kao i pitomaca Vojnih akademija, koji su došli zajedno sa svojim nastavnicima i koji su svoje obrazovanje tek trebali steći…
Ruski znanstvenici svojim su radom u novoj domovini na razne načine doprinijeli u razvoju znanosti. Cijeli ih je niz koji su predavali na našim fakultetima, a neki od njih bili su osnivači novih fakultetskih zavoda ili dekani fakulteta. Možda najpoznatiji među njima bili su sveučilišni profesori – patolog Saltikov sa Medicinskog fakulteta, osnivač Zavod za opću patologiju i patološku anatomiju i ing. kemije Plotnikov sa Tehničkog fakulteta, osnivač Zavoda za fiziku i fizikalnu kemiju.
Također, značajni su bili i profesor Abakumov, prvi upravitelj Geodetskog fakulteta, kao i inženjer Vasiljev, koji je postao dekanom Građevinskog fakulteta. Svakako valja spomenuti i Borisa Apsena, inženjera geodezije i matematičara čiji su udžbenici za matematiku doživjeli mnogobrojna izdanja. Na području kemije posebno se istakao ing. Cerkovnikov, osnivač Zavoda za organsku kemiju u Zagrebu, a kasnije i dekan Medicinskog fakulteta u Rijeci. Na području medicine svoj trag ostavio je i epidemiolog Černozubov, a također i entomolog Baranov, koji je bio stalni znanstveni suradnik Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Također, trebalo bi spomenuti i rad profesorice botanike, Valentine Gaži-Baskov, sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu.
Doprinos ruskih emigranata hrvatskoj likovnoj kulturi – slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, fotografiji i filmu, u razdoblju od 20-ih do 40-ih godina dvadesetog stoljeća neosporan je, premda široj javnosti također malo poznat. Uz navedene sfere likovne kulture, valjalo bi dodati i druga područja umjetničkog izraza – npr. plesnu umjetnost (balet i koreografiju), a također glazbu, te književnu i filmsku umjetnost.
Razumljivo je, da su se ruski umjetnici, kad su se našli u nepoznatoj im jezičnoj sredini uglavnom najbolje mogli izraziti u neverbalnim umjetnostima. Hrvatski povjesničari umjetnosti ponekad posebno i ne ističu da je netko od njih bio Rus, a ponajviše se sjećaju trojice djelatnika koji su radili kao scenografi u Hrvatskom narodnom kazalištu.
Čini se, naime da su upravo radovi Pavla Fromana, Vasilija Uljaniščeva i Vladimira Žedrinskog u razdoblju od dvadesetih do četrdesetih godina postavili visoke umjetničke standarde koji su podigli razinu hrvatskih izvedbi opere i baleta na razinu najboljih europskih dostignuća onoga vremena. Prema sudu hrvatske povjesničarke umjetnosti, Đurđe Kovačić, djelatnost ruskih slikara doprinijela je shvaćanju kako rad na skicama za kostime i na maketama za dekoracije predstavlja autorski rad, punovrijedni umjetnički žanr, a ne samo pomoć redatelju. Naravno da je Hrvatsko narodno kazalište u to doba bilo otvoreno kulturnim utjecajima iz Europe, tako da su upravo u tom ozračju radili ruski umjetnici pri zagrebačkom kazalištu, pa je kulturna percepcija naše kulturne javnosti bila obogaćena poznanstvom i s tzv. „ruskom školom“ zahvaljujući stilu ruskih scenografa.
Zanimljivo je možda, spomenuti da je početkom dvadesetih godina u zagrebačkom kazalištu djelovala, kako su je u šali zvali, „dinastija Froman“. Tako je uz slikara Pavla Petroviča Fromana radila i njegova sestra, balerina Margareta Petrovna Froman. Ona je bila na početku karijere balerina moskovskog teatra Boljšoj, a u Hrvatskoj je djelovala u početku kao primabalerina, a kasnije kao vodeća koreografkinja i pedagog. Toj su skupini pripadali i braća Maksimilijan Petrovič Froman i Valentin Petrovič Froman. Obojica su visoko obrazovanje stekli u Rusiji, a nastupali su u zagrebačkom baletnom ansamblu.
Pored njih djelovao je i scenograf kojega se hrvatska kulturna javnost rado sjeća - Vladimir Ivanovič Žedrinsky. U Zagreb ga je pozvao zagrebački redatelj Branimir Gavella uoči Drugog svjetskog rata. Uljaniščev je preminuo 1934. g., a Froman otišao 1940. g. i nije ih imao tko zamijeniti. Žedrinsky je studirao arhitekturu u Kijevu i Sankt Peterburgu. U Zagrebu je nastavio tradiciju „ruske škole“, što je bilo korisno nakon Drugog svjetskog rata kad je ponovo ojačao interes za ruski repertoar. Žedrinsky je bio vrlo plodan umjetnik, te je najvjerojatnije radio i za Ruski dramski studio u Zagrebu. Vodeća je scenografkinja u Studiju tada bila ruska slikarica Nadežda Konstantinova Doluhanova-Razdorova. Ona je završila zagrebačku Likovnu akademiju, učila je kod profesora Kovačevića, Vanke, Becića i drugih hrvatskih slikara.
Dakako, na hrvatskim scenama djelovali su i drugi ruski scenografi, npr. Valdemar Janševskij, zatim Jurij Driženko i Sergej Kučinskij. Osim tih ruskih slikara koji su djelovali na poprištu kazališne umjetnosti, valjalo bi spomenuti još nekoliko slikara prvoga naraštaja ruske emigracije koji su svoje obrazovanje stekli u Rusiji prije Listopadske revolucije. Bili su to značajni slikari, organizirali su vlastite izložbe, slike su im odlazile u privatne kolekcije, a ponekad i u galerije. Prije svega to su Aleksej Vasilevič Hanzen i Ippolit Danilovič Majakovskij. Slikali su uglavnom more i stoga nije čudo što se nisu naselili u Zagrebu nego na Jadranskoj obali – u Dubrovniku i Splitu. Od ruskih slikara koji su djelovali u Hrvatskoj valja spomenuti još trojicu – Ilju Ahmetova, Vasilija Antepova i Anatolija Sergejeva.
Opseg uvoda u katalog ne dopušta da se piše o svim ruskim slikarima koji su djelovali u Zagrebu i Hrvatskoj. Ali moramo barem spomenimo još Vsevoloda Buleniča i Nikolaja Maljiškina – njihove su radove hvalili obrazovani povjesničari umjetnosti među katoličkim svećenstvom. Oni spominju kako su se dvojica spomenutih ruskih slikara dovinuli kako da na fresku u katoličkoj crkvi na temu Posljednjeg suda i grešnika – u pakao smjeste likove Lava Trockog i ostalih nemilih im sovjetskih političara.
Poznati su i podatci o ruskim slikarima koji su svoje obrazovanje stekli već u emigraciji, na Zagrebačkoj likovnoj akademiji, iako nisu svi ostali živjeti u Hrvatskoj. To su npr. Boris Pastuhov i njegov brat Viktor čija su djela sačuvana u nekim zagrebačkim kolekcijama. Zanimljiv je talent bio i Mojsej Mihaelovič Gurevič. U Zagrebu je studirao kod Krizmana, Vanke i Babića. Kasnije se, zajedno s Milivojem Uzelcem, hrvatskim slikarom otputio u Pariz, gdje mu se gubi trag.
Možda je od svih Rusa koji su slikarstvo završili u Zagrebu, bio najpopularniji Sergej Mironovič Galovčenko. Bio je na glasu kao ilustrator, uz to autor brojnih karikatura i nekih stripova. Okušao se i kao publicist, pisac crtica i novela koje također nisu lišene književne vrijednosti. U Rusiji je završio Vojnu akademiju, pa se kao šesnaestogodišnji dobrovoljac otputio na front u Prvom svjetskom ratu, da bi bio vraćen da dovrši obrazovanje u Irkutsku. Ratovao je u građanskom ratu, a nakon dolaska u Hrvatsku u Zagrebu je studirao kod Krizmana, Becića i Vanke.
Osim slikara, moramo spomenuti i najvažnije ruske arhitekte koji su djelovali u Zagrebu. To su Petr Pavlovič Fetisov, koji je u Zagrebu od 1926. predavao arhitekturu i povijest antičke umjetnosti, te je u Zagrebu ostalo mnogo zgrada prema njegovim projektima. Bio je i slikar, a uzgred i autor crteža s vedutom Zagreba.
Vidljiv trag arhitekturi grada Zagreba ostavila je i ruska arhitektica Zaja Petrovna Dumenjgić-Nepenina, rođena u Odesi 1904. Studirala je arhitekturu u Zagrebu i postala jedna od najznačajnijih arhitektica u Zagrebu. Surađivala je i s drugim ruskim arhitektima u Zagrebu, naprimjer s Georgijem Kiverovim. U Hrvatskoj je projektirala bolnice i zdravstvene ustanove – npr. splitske „Firule“, a također i škole, te je za svoj je rad dobila nagradu „Viktor Kovačić“ za životno djelo.
Na kraju samo nekoliko riječi o Rusima koji su se iskazali na području umjetničke fotografije i filma. Od fotografa mnogo je napravio Georgij (Žorž) Skrigin. Završio je Rusku gimnaziju u Zagrebu, te Baletni studio Margarete Froman. Od 1930.g. bio je član baletnog ansambla HNK, a ubrzo se učlanio i u fotoklub „Zagreb“, gdje se zbližio s nizom hrvatskih umjetničkih fotografa. Njegove fotografije izlagane su i nagrađivane na brojnim međunarodnim izložbama, a njegove ratne fotografije su objavljivane u tisku mnogih zemalja.
Uz Skrigina, na području igranog, dokumentarnog i animiranog filma djelovali su u Hrvatskoj i mnogi drugi Rusi. Poznati filmski djelatnik bio je Aleksandr Vereščagin, ruski režiser koji je predavao na „prvoj jugoslavenskoj glumačkoj školi“, ali i postavljao kazališne predstave. Na području filma u Zagrebu djelovali su i Rusi Sergej Tagatz i Viktor Rybak. U povijesti tzv. „zagrebačke škole animiranog filma“ nezaobilazno se spominju Rusi - Nina Petrovna Tumina, koja je u Zagrebu završila Likovnu akademiju kod Marina Tartaglie i Leontij Bel´skij Savčenko. Bio je po obrazovanju pravnik, ali je pod pseudonimom „Tomas“ radio na području filma i stripa. Hrvatskoj kinematografiji doprinio je i Aleksander Gerasimov. Snimio je niz dokumentarnih filmova, npr. „Zagreb i njegova okolica“, „Cvjetne promenade u Maksimiru“, „Stjepan Radić u životu i smrti“ i druge. S Brjukoveckim je snimio niz igranih filmova, a bavio se i umjetničkom fotografijom, za što je dobio nagradu na Svjetskoj izložbi u Parizu.
Kad bi opseg uvoda u katalogu dopuštao, rado bismo spomenuli i filmske djelatnike, potomke ruske emigracije prvog pokoljenja koji su rođeni u Hrvatskoj, Aleksandra V. Stasenka i Mihaila V. Ostrovidova, a također i slikare - Alekseja Minakova koji djeluje u Parizu; prerano preminulu zagrebačku slikaricu Aleksandru Glebov; ili Sanju Pribić, slikaricu ruskog porijekla koja uspješno stvara u Zagrebu.
Nakon svega, uz pohvale za trud koji je uložen u sakupljanje podataka o poznatim ruskim emigrantima i njihovom doprinosu hrvatskoj znanosti i kulturi, valja reći kako je upravo zadivljujući broj fotografija i drugih ilustracija koje su ovom izložbom prezentirane široj javnosti, a sakupljene iz raznih „zakutaka“ i tako na neki način vraćene sa puta da ne padnu u zaborav. Time je ovaj katalog izložbe posebno obogaćen, što ga čini još zanimljivijim i vrednijim, iako njime nisu navedeni još mnogi drugi, manje poznati znanstvenici i umjetnici, pripadnici ruske emigracije u Hrvatskoj, kao niti njihovi potomci, koji su se uklopili u hrvatsko društvo i svojim radom doprinijeli i potpomogli napredak u mnogim područjima i djelatnostima, kako u gospodarstvu, znanosti i obrazovanju, tako i u kulturi i umjetnosti.